Net novinar

Poslije dugo vremena odvezao sam se na uzvisinu iznad grada. Bila je topla julska noć, a sa ove uzvisine moj grad izgleda kao neka metropola iz filmova hollywood-ske produkcije. Svjetla blješte na sve strane i ni po čemu nisi mogao prepoznati blatnjavi balkan gledajući na sve sa visine, u tišini, uz lagani povjetarac.
Moja djevojka je prokomentarisala kako grad lijepo izgleda u noći, a ja sam uz kiseli izraz lica cinično odvratio da izgleda lijepo-dok se ne spustiš na prašnjave, sparne ulice istog tog grada i osjetiš miris truleži, koja se, kako mi se tada činilo, uvukla u svaku poru ovog usranog društva u svakog čovjeka i svaku stvar.
Bio sam možda suviše oštar u svom komentaru...ali nisam žalio što sam se izrazio.
Ponekad pomislim da bi bilo bolje da nisam nikad izašao van granica zemlje u kojoj živim, jer tada ne bih mogao svjedočiti o ljepotama drugih gradova i država, i još važnije ne bih se razočarao u prizemne standare kojima se mi zadovoljavamo zadovoljno trljajući ruke što imaš vodu 24 sata na dan, ili pravdajući zašto voziš po rupama umjesto po normalnoj cesti ili zašto nemaš gdje otići kada ti treba malo mira, tišine i meditacije...

Od svih osjećanja razočarenje je najgore! Mržnja je ok, mržnja može biti čak i konstruktivna, depresija je ok, može biti inspirativna. Ali razočarenje...ono je najgore!

Tako nekako sam se osjećao u tom trenutku samoće, dok su svi okolo bili sretni, glupavo se smiješili i pitali me da li sam dobro. Nek se javi koga zaista zanima jesam li dobro...zašto bi bilo koga bilo briga kako se osjećam. Glupavo sam se i sam nasmiješio i odvratio da je sve ok, dok sam im okretao leđa. Siguran sam da ne žele znati kako se zaista osjećam. I posve sam siguran da niko od njih ne sluti šta se u stvari krije u meni.

Trebam li novi početak? Trebam li novi život, neki drugi umjesto ovog dosadnog, katilskog ogavnog osjećaja beskorisnosnosti koji me obuzima već neko vrijeme i oduzima mi sve. Oduzima mi mene samog...

Razočarao sam se u sve. U roditelje, u pojedine drugove, u djevojku, u nadređene, u boga i đavola. U sve...

Ceo zivot je sranje to oduvek je tako
i sto da zivim kad cu da umrem
i ovako zivim dzabe jer sve se deli na pola
sve dobro sto dozivim toliko platim bola...

I ceo moj zivot je veliki poraz
jer zivim kao ker i nemam ni obraz
ne mogu da se sredim, ne mogu da se smirim
ja stalno sam na muci nek prestanem da zivim

Sve dobro sto dozivim placam nekome cenu
jer zivot je los nema nicega u njemu
i poznanici, prijatelji ne postoje
interes je bitan, svako hoce nesto svoje...

Kao posran se osecam zivot posro se po meni
mnogo je los nista ne mogu da cenim
hocu u grob da se odmorim od svega
jer ne treba mi zivot nista nemam od njega...

Nijedan drugi dan u svojih 25 godina ne bih mijenjao za ono subotnje veče, i nigdje drugo ne bih radije bio nego na onoj posebnoj vikendici u okolini Tuzle. Na onoj vikendici koja je otkrila toliko tajni, toliko nepreboljenih ljubavi, toliko otkrivenih strahova i toliko nepresušnih čežnji. Ponekad se zapitam koliko je potrebno da muškarac zaplače. I iznenadim se kad vidim da moji najbolji prijatelji i ja zajedno s njima, iako se trudimo da budemo bezosjećajni i zbog posla kojim se bavimo i zbog svijeta u kojem živimo, smo pravi emotivci. Dodajte na to malo alkohola i dobijete Molotovljev koktel koji gori samo od žara emocija, dok prelistavamo stare fotografije ili se sjećamo nečega što smo uradili na šta nismo ponosni...

Mrzim ljude. Rođeni su samo da zagorčavaju živote jedni drugima, da ih čine mizernima, da ih zlostavljaju mentalno i fizički. Kada bi noćas nestalo svijeta, i svih ljudi na njemu...kako divna slika, zar ne?! Redovi koje pišem više nisu proizvod čovjeka, nego uspomene. I više ne postoji ono što sam nekada bio ja....

Na manifestaciju početka nove sezone arheološkog otkopavanja visočkih/bosanskih „piramida“ (s razlogom su pod navodnicima) dogovarao sam da odem s društvom nekih desetak dana unaprijed. Malo razgledat' Visoko, malo posjetiti lokalitet „piramida“, poslije raspaliti roštilj i sve u svemu uživati tu subotu-to je bio plan. Već smo ujutro skontali da od roštilja nema ništa jer je vrijeme bilo ogavno, pa smo se počastili visočkim ćevapima (propustili smo famoznu trouglastu pizzu), al' nejse. Poštujući doslovno izreku „Gdje svi turci tu i mali Mujo“, popeli smo se na Visočicu, prateći pri tom poveliku grupu jednako radoznalih turista iz cijele BiH. Moram priznati da sam pošao u Visoko pomalo skeptičan, iako mi je bilo draže što sam sa deset mojih drugara i naših „boljih“ polovina, nego što se verem po blatnjavim brdima negdje u  Bosni. Od moje skepse nije ostalo ništa jer čim smo se popeli uvidjeli smo da nema mjesta tom osjećaju-iz prostog razloga. Koliko god mi svi željeli da piramide budu i u Bosni njih tamo jednostavno nema. Možda će biti nekad-ali ako ih izgradimo. Ono što se nama prodaje pod „piramidama“ jesu ostatci nekih betonskih elemenata koji više podsjećaju na potporni zid starog visočkog grada nego na piramidu (pogledaj slike ispod). Čak se i kvazi-vodič koji je bio na Visočici samo nasmijao kada smo rekli da tamo nema ništa a kamoli piramida. Al' i to smo mi-bosanci. Završiću ovo sa vicem koji kaže da piramida nema, ali ako bi bilo pomračenja sunca jedno četiri mjeseca sigurno bismo ih izgradili...

Vjetar duva,

šljive otpadaju

trule šljive muve spopadaju.

Krmci jedu da ne propadaju,

tvoje mi se oči dopadaju.

Tvoje oči ko farovi fiće

ti si moje omiljeno biće.

Sunce je raspizdilo svoje zrake,

vrapci se deru ko konji,

mene piči depresija,

u duši mi opsesija,

jebo mater ako te ne volim!

:-))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))

Povod za ovu raspru dao mi je moj nedavni intervju za posao. Kada je sve počelo bio sam optimističan i odlično raspoložen, jer je tok samog razgovora odavao takvu vibru. Tj dok nisam dobio obavijest da nisam prošao u dalju proceduru. Neću vas lagati bio sam posrano raspoložen u tom trenutku. Takvom raspoloženju samo se pojačao intenzitet kada sam pročitao zapisnik sa razgovora u kome me hvale u pičku materinu, ali nigdje ne piše zašto nisa prošao dalje. Na kraju nije poenta u poslu, ima još konkursa ali poenta je u tome da ja ni sada ne znam zašto je to sve tako ispalo. I kada sam prokomentarisao da sve to nije razlog zašto nisam prošao-rekli su da sam bezobrazan?! To nije vidjelo bezobrazluka. Poenta je sledeća: dok smo se ja i moje kolege znojili na faxu i polagali ispite, dajući sve od sebe da postanemo što bolji ljudi i intelektualci dotle su neki moji drugari konobarisali, popravljali aute ili vozili kamione po cijeloj Evropi. I pogledajte gdje smo sad. Oni sretni i zadovoljni jer nisu ništa uložili u svoje obrazovanje a imaju posao- kakav takav, dok skoro cijela moja generacija jebe mater sistemu i sjedi kod kuće nezaposlena, a istovremeno smo trebali postati „elita“ kako su naši profesori govorili. Elita my ass...

Ponekad se pokajem što sam diplomirao i što sad ne znam šta ću sa sobom. Da idem vani sa ovom diplomom ne mogu, a da radim nešto drugo-kog sam onda vraga studirao tolike godine. Tu se savršeno uklapa i priča o jednoj zagrebačkoj pravnici koja je prisiljena roviti po kontejnerima da bi preživjela jer nema posao u struci, a, iako bi ona rado bila i čistačica (prema njenim riječima) to ne može jer je „prekvalifikovana“. Ergo, budi socijalni slučaj ali ne možeš raditi drugi posao.

I u svemu ovome kako preživjeti kao intelektualac i akademski građanin? Očito jedan način je da rovimo po kontejnerima. A drugi, pa...ako imate sreću da nađete posao koji je iole dobro plaćen, niko vas više neće poprijeko gledati što se opijate i drogirate, jer je to čini se jedini način da ostanete normalni u nenormalnim uvjetima.

Da li se neko nekad zapitao zašto prolazimo kroz agoniju uporno tražeći onu pravu/onog pravog, savršenog partnera za život, koji jednostavno ne postoji? I zašto to shvatimo tek kada bude prekasno, kada je talas razočarenja više nemoguće zaustaviti i znamo da ćemo biti potopljeni (čitaj jedno završi u bolnici a drugo u zatvoru). I zašto su uglavnom djeca način rješavanja sukoba u ionako propalim brakovima i vezama? Najbolje čemu se možemo nadati jeste odgovarajući omjer vrlina i mana, koje neko može percipirati kao savršenstvo za sebe, iako to savršenstvo se ne može pronaći...

...Ili mi je to samo pusta želja, ovog 14. februara, možda nikad neću znati. Znam samo da se posrano osjećam iako je vrijeme OK, ja sretno zaljubljen i možda se imam čemu i radovat'. Možda je "princezica" bila u pravu kada mi je rekla da na mom bloggu nema mjesta za lijepe stvari. A i zašto bi bilo? Ne sjećam se kada mi se nešto lijepo desilo poslednji put. Ili bolje da kažem po poslednji put! Sve je manje situacija kada se od srca smijem, sve je manje stvari kojima se radujem sa onom dječačkom naivnošću, sve je manje stvari i situacija o kojima sanjarim onim romantičarskim zanosom. Čini mi se i da sam prestao kad malo bolje razmislim. Stoga, Sretan dan zaljubljenih (ili sretan dan kada dobrovoljno trpamo pare u džep trgovcima za razne plišane gluposti koje će već od sutradan da kupe prašinu). Ja se nemam mnogo čemu radovati...

A sad idem u svoj mračni kutak, gdje neću predstavljati čak ni sjenku na prljavim ulicama ovoga grada koja klizi besciljno po trotoarima. Zbogom!

Zašto mi je još uvijek stalo do tebe? Nisi baš ni zaslužila, ne nakon što si me ostavila u onako manipulatorsko-egoističnom maniru...i zašto mi je zaboga drago kad ti čujem glas, znajući da te imam kao prijatelja, kad ni sam u to prijateljstvo ne vjerujem. Sad znaš zašto sam obrisao sve uspomene...a ti i dalje suspreži glas kad razgovaramo, kao da ti to pravo čudno i neugodno pada...